“Iz Irske smo mi došli.
Velika mržnja, mali prostor,
Osakatili su nas na početku.
Nosim iz majčine utrobe
Srce fanatično.”
Ovako je pisao veliki pjesnik William Butler Yeats, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, o dešavanjima u Irskoj tokom prošlog vijeka.
U tadašnjoj Palestini, u početku, bilo je i više nego dovoljno prostora, kako za prosperitetnu jevrejsku, tako i za prosperitetnu arapsku državu. Nakon završetka Prvog svjetskog rata i rasparčavanja Osmanskog carstva, Liga naroda je uspostavila “Mandat za Palestinu” koji je uključivao današnji Izrael, Zapadnu obalu i Gazu, kao i čitav teritorij istočno od rijeke Jordan (današnje Kraljevstvo Jordan). Područje pod Mandatom bilo je otprilike veličine jedne polovice Iraka, ali je ukupna populacija ovog prostora bila manja od jednog miliona stanovnika. Od tih stanovnika, njih oko 10% bili su Jevreji. Na tom, tada nerazvijenom i pretežno nenaseljenom području, Britanci su 1917. godine Balfourovom deklaracijom zvanično podržali osnivanje “nacionalnog doma za jevrejski narod”.
Teritorija britanskog Mandata za Palestinu, 1920.
Deklaracija je, između ostalog, obećala i zaštitu civilnih i religijskih prava stanovništva koje nije jevrejsko. Imigracija Jevreja na ove prostore je odmah potom bila podstaknuta, kao što su bile podstaknute i slobode govora, vjeroispovijesti i okupljanja Palestinaca u zajednice tadašnjeg prostora Palestine. Ova prava Palestinci do sada nisu imali pod kapom Osmanskog carstva, gdje su proveli oko tri stoljeća bez ikakvog priznanja bilo kakvih karakterističnih osobina zasebnog nacionalnog identiteta. Sada napokon politički priznati, Palestinci su ubrzo iskoristili prednosti ove novonastale situacije i odmah počeli zahtijevati prestanak započete imigracije Jevreja. Jedan arapski predstavnik je tokom Pariške mirovne konferencije 1919. godine izjavio da će Arapi “gurnuti Jevreje u more ili će ih oni poslati nazad u pustinju”. Aref Basha al-Dajani, tadašnji prominentni palestinski političar, izjavio je kako je “nemoguće živjeti sa Jevrejima, jer u svakoj državi u kojoj se nalaze su nepoželjni zbog toga što, gdje god da dođu, sisaju svačiju krv poput parazita i da, ako Liga naroda ne posluša upozorenja Arapa, Palestina će postati rijeka krvi”. Kao što je i bilo obećano, krv je zaista i potekla. Kada su Palestinci zvanično podnijeli zahtjev za prestanak imigracije Jevreja, naišli su na negativan odgovor Lige naroda. Jeruzalem je stoga već u aprilu 1920. godine postao prva redovna meta napada na Jevreje i njihove zajednice, istovremeno kada su se Palestinci iz okolnih gradova počeli doseljavati u taj grad. Tadašnji upravitelj Jeruzalema i ostali prominentni stanovnici grada pozvali su okupljene na sveti rat protiv Jevreja. Stotine okupljenih su se redovno slivale u jevrejske četvrti i u zapadni dio Jeruzalema, iskaljivali su bijes prema svakom Jevreju na kojeg su naišli, paleći im kuće i prodavnice, napadajući čak i Britance i Arape koji su bili dio tadašnje policije. Nakon nekoliko dana neprestanih protesta, rezultat ovog nezadovoljstva iza sebe je ostavio 6 ubijenih osoba, nekoliko stotina povrijeđenih i ogromnu materijalnu štetu. Ovo je danas poznato kao Nebi Musa protest. Ovo je bio prvi pucanj stogodišnjeg rata kako bi se uništila inicijalna ideja Balfourove deklaracije.
Stvari su uskoro pošle na gore. Kako bi ublažili vlastite strahove od daljnjeg razljućivanja arapskih monarhija, Liga naroda je isključila područje istočno od rijeke Jordan iz Mandata, te je stvorila “Emirat Transjordan”.
Podjela Mandata za Palestinu, 1921.
Ovo je ustvari dodatno zakompliciralo stvari, jer se od tada Deklaracija odnosila na mnogo manje područje od prvobitnog. Prostora je postalo sve manje, a mržnja je rasla.
U desetljećima koja su prolazila, mržnja i nasilje prema Jevrejima raslo je eksponencijalno – kako u Palestini, tako i u Europi. A te dvije lokacije nerijetko su bile međusobno povezane. Mohammed Amin al-Husseini, vođa visokog islamskog savjeta, “muftija Jeruzalemski” (titula koja nikada nije zvanično priznata) i kasnije saveznik Trećeg Rajha, vodio je neprestane sukobe protiv Jevreja i Britanaca u Palestini. Jedan takav sukob je al-Husseini u Palestini poveo 1936. godine nakon smrti šejha Quassama, jednog od militantnih protivnika cionizma, te francuske i britanske vladavine na Levantu. Kada su Britanci poslali Kraljevsku komisiju kako bi pronašli rješenje ovih problema, Chaim Weizmann, tadašnji predstavnik Jevreja, zalagao se za stvaranje dvije države na teritoriji Palestine, citiram, “čak i ako bi teritorija, koja bi bila dodijeljena Jevrejima, iznosila ne više od veličine stolnjaka”. U julu 1937. godine, Jevrejima je ponuđena nezavisna država unutar Palestine – od Tel Aviva, do sjeverne granice. Taj prostor je iznosio oko 20% od ukupne površine geografskog područja tadašnjeg Britanskog mandata Palestine. Ostalih 80% je bilo predviđeno Palestincima. Jevreji, pa čak i oni najoštriji cionisti među njima, prihvatili su ovaj plan. Međutim, Palestinci su ovaj plan odmah odbili i u još brutalnijem intenzitetu nastavili oružane sukobe protiv britanske vladavine i masovne imigracije Jevreja.
Plan za podjelu britanskog Mandata za Palestinu, 1937.
I prije no što su 1939. godine Britanci zaustavili ove sukobe, iz Palestine su protjerali vođu ustanika, al-Husseinia. On je ubrzo nakon bijega iz Palestine svoj drugi dom našao u fotelji Trećeg Rajha, gdje je živio kao “Hitlerov posebni gost”. Restrikcije u vezi imigracije Jevreja u Palestinu, ipak, nedugo zatim su prinudno postavljene. Rezultat tih restrikcija, ispostavit će se u sljedećih šest godina tako, bio je katastrofalan. Procjenjuje se da je ovaj potez britanskih vlasti, donešen u cilju osiguravanja lojalnosti i podrške arapskog svijeta u nadolazećem ratu, povećao broj žrtava Holokausta tokom Drugog svjetskog rata za barem nekoliko hiljada nevinih osoba.
Mohammed Amin al-Husseini i Hitler, 1941.
Nakon završetka II svjetskog rata, u cilju pronalaženja rješenja pitanja Palestine, Britanci su predali Mandat novoformiranoj organizaciji koja je nazvana UN. Specijalni komitet UN-a za Palestinu je glasanjem (7 naprema 3) preporučio podjelu teritorije na dvije države. Ovaj prijedlog je zamislio podjelu Palestine na polovične dijelove; 50% Jevrejima, 50% Palestincima. Ponovno su Jevreji, pa tako i oni najoštriji cionisti među njima, javno prihvatili ovaj plan. Ponovno, Palestinski dužnosnici su odbacili podjelu i još na to dodali da će svaki slijedeći prijedlog o podjeli biti dočekan rijekama krvi.
UN-ov plan za podjelu britanskog Mandata za Palestinu, 1947.
Odmah nakon proglašenja jevrejske države – Izraela, 20 članica Arapske lige poslalo je svoju vojsku na tu novoosnovanu državu. Pet vojnih sila, tačnije vojske Egipta, Jordana, Sirije, Iraka i Libanona, izvršile su invaziju na Izrael 15. maja 1948. godine. Sekretar Arapske lige, general Abdul Rahman Hassan Azzam je odmah potom izjavio da je to “rat istrebljenja i ozbiljnog masakra o kojem će se pričati, poput onih koje su radili Mongoli i Križari”. Uprkos svim očekivanjima pokolja, nakon godinu dana rata, jevrejska država je bila ta koja je odnijela pobjedu. Nakon ovog rata, teritorija Izraela se povećala za oko 40% u odnosu na prethodni plan podjele Palestine na dvije države. Po drugi put u 10 godina, palestinski lideri su odbili plan koji bi im dao pravo na vlastitu državu. Zbog odbijanja ovog plana, te dešavanjima (i zločinima) koji su ubrzo potom uslijedili, došlo je do Nakbe – masovnog izbjeglištva oko 700 000 Palestinaca iz svojih domova na području UN-ovog Mandata Palestine, sada pod kontrolom Izraela. Nakon ovih događaja, Jordan je okupirao i aneksirao Zapadnu obalu, dok je Egipat okupirao Gazu. U sljedećih 18 godina, Jordanu i Egiptu nikada nije ni palo na pamet da osnuju državu za palestinske izbjeglice na okupiranim teritorijama, niti su novi palestinski lideri pozivali na proteste protiv okupacije njihove zemlje od strane ovih država. Jordanski kralj je u ovom periodu jednom prilikom čak poslao i tenkove na palestinski izbjeglički kamp, što je za posljedicu imalo stradanje oko 3000 nedužnih Palestinaca. S druge strane, Egipat je zabranio bilo kakve izlaske i ulaske palestinskog stanovništva u Gazu, što je ostavilo katastrofalne ekonomske posljedice na ovaj prostor i zarobljeno stanovništvo unutar njega.
Osamnaest godina nakon ovih događaja, Egipat je na čelu sa Gamalom Abdelom Nasserom Izraelu ponovno direktno zaprijetio ratom. Uslijedila je trenutna mobilizacija okolnih arapskih zemalja koje su poslale trupe na granice sa Izraelom. Međutim, Izrael je ovaj put preduhitrio napad na svoj teritorij, te je prvi napao Siriju i Egipat. Iako su izraelski zvaničnici pokušali mirovnim putem riješiti nastalu krizu sa susjednim Jordanom, Jordan je odbio ponuđeni mir i pridružio se ratnim aktivnostima. Nakon završetka ovih ratnih sukoba, pobjednik je ponovno neočekivano bio Izrael, koji je od Jordana preuzeo kontrolu nad Zapadnom obalom, te od Egipta nad Gazom. Također, Izrael je okupirao i egipatski poluotok Sinaj. Nedugo nakon ovog rata, arapske države su održale konferenciju u Kartumu, gdje su jasno naveli „NE priznanju; NE miru; NE pregovorima“. Uprkos svemu tome, Izrael je 1978. godine Egiptu vratio okupirani Sinaj, poluotok veći od Izraela i na kojem se nalaze velike količine nafte. Glavni razlog vraćanja tako bogatog resursa bio je jednostavni mirovni ugovor između te dvije države i priznanje Izraela od strane Egipta.
Linija razgraničenja, 1967.
Iako je Sporazum iz Osla 1993. godine bio prvi izravan sporazum između Izraela i Palestinskih političkih predstavnika (PLO), dvije strane koje su se ovim sporazumom prvi put međusobno priznale kao legitimne i koji je po svom sadržaju trebao biti temelj stvaranja buduće Palestinske države – do toga, u konačnici, nažalost nije došlo. U Camp Davidu, 2000. godine, tadašnji izraelski premijer Ehud Barak pristao je na granice dvije države, predložene od strane tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona. Te granice su podrazumijevale Zapadnu obalu i Gazu, kao i istočni dio Jeruzalema, koji bi postao zvanični glavni grad nove države. Yasser Arafat je na taj konačni i zvanični prijedlog odgovorio odustajanjem od mukotrpnih pregovora započetih Sporazumom iz Osla sedam godina prije, te povratkom kući i pokretanjem “Druge Intifade”. Intifada je označila neprekidno trogodišnje raketiranje Izraela, brutalne samoubilačke akcije i pumpanje propagandnog materijala o glorifikaciji bombaša samoubojica i o neprestanoj demonizaciji Jevreja. 2005. godine, Izrael je odustao od vojnog prisustva u Gazi radi sigurnosnih razloga. Ariel Sharon, tadašnji premijer Izraela, vratio je liniju razgraničenja na granice iz 1967. godine, bez ikakvih zahtjeva za teritorijalnim ustupcima ili zamjenama, te je obećao izraelsku i međunarodnu pomoć u obnovi putne infrastrukture na Zapadnoj obali. Također, Izrael je u Gazi iza sebe ostavio razvijenu industriju uzgoja i izvoza cvijeća, sve kako bi pomogli tamošnjoj ekonomiji. Palestinci su, pak, tokom dvodnevnih nereda koji su uslijedili nakon povlačenja izraelskih trupa uništili sva naslijeđena industrijska postrojenja, uključujući i preostale sinagoge, ispod plastenika su izgradili tunele za krijumčarenje oružja i zatim pokrenuli raketne napade na civile u Izraelu. U septembru 2008. godine, na sastanku u Jeruzalemu, tadašnji premijer Izraela Ehud Olmert predstavio je Abbasu detaljnu mapu buduće Palestinske države. Olmert je, također, ponudio podjelu Jeruzalema, u cilju stvaranja glavnog grada Palestinske države na istočnom dijelu tog grada. Abbas je, međutim, odbio i ovaj prijedlog.
Danas, čini se tako, ni sa izraelske strane više ne postoji niti volja niti motiv za trajnim mirovnim rješenjem koje će se donijeti isključivo u dogovoru ove dvije strane. Istraživanjem javnog mnijenja iz 2011. godine, utvrđeno je da se 77% stanovnika Izraela protivi povratku na granice prije 1967. – čak i ako bi to dovelo do mira između Izraela i susjednih arapskih država. Dolaskom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a 2017. godine došlo je do bližeg usklađivanja politike SAD-a i izraelske vlade, a već unutar prve godine svog mandata Trump je najavio (nešto kasnije – i zvanično potvrdio) priznanje cijelog grada Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. Taj potez je izazvao bijes u arapskom svijetu koji podržava pravo Palestine na istočnu polovicu Jeruzalema, a koju je Izrael okupirao još 1967. godine. Nešto više od godinu dana kasnije, Trump je također priznao izraelski suverenitet nad okupiranom sirijskom Golanskom visoravni, dodatno unazadivši desetljeća američke medijatorske politike između dvije strane – zauzvrat dobivši pohvale bivšeg premijera Netanyahua. U januaru 2020. godine, Netanyahu je u Washingtonu prisustvovao predstavljanju Trumpovog mirovnog plana za Izrael i Palestinu, nazvanog “Vizija poboljšanja života palestinskog i izraelskog naroda”, gdje je taj prijedlog pozdravio kao “priliku stoljeća” i obećao da će se brzo pozabaviti aneksijom jevrejskih naselja na Zapadnoj obali i na dijelovima doline Jordan koji su dodijeljeni Izraelu na temelju ovog plana. Palestinci su ovaj plan odbili, nazivajući ga “šamarom stoljeća”.
Trumpov prijedlog razgraničenja, 2020.
Izrael se dolaskom Netanyahua na mjesto premijera vremenom pozicionirao unutar globalne političke desnice i već godinama unazad aktivno surađuje, sada pa i gotovo isključivo, sa tim političkim spektrom. Netanyahu je u više navrata tokom svojih godina na vlasti hvalio desno pozicionirane političare poput Mattea Salvinia, Victora Orbana, Rodriga Dutertea i Jaira Bolsonaroa, nazvavši ih “prijateljima Izraela“ – bez obzira na to što su se neki od njih u prijašnjim izjavama uspoređivali sa Hitlerom, što su veličali nacističke kolaboratore koji su tokom Drugog svjetskog rata ubijali Jevreje ili što su u više navrata ismijavali Holokaust. Ovaj trend koji i danas očigledno dominira izraelskom politikom jasno ukazuje da Izrael traži saveznike na svim reakcionarskim frontovima, sve dok od njih dobivaju bezrezervnu podršku u politici odnosa između Izraela i Palestine, a naročito dok uživaju u njihovoj bezrezervnoj podršci u (ilegalnoj) izgradnji naselja na Zapadnoj obali.
No, nebrojeno mnogo puta su tokom ovog stogodišnjeg konflikta razne međunarodne zajednice, kasnije i država Izrael, otvoreno nudili palestinskim liderima vlastitu nezavisnu državu. Svaki put, odgovor tih lidera na ove ponude bio je u vidu nasilja – kako prema Jevrejima, tako i prema svim ostalim ljudima koji žive na čitavom području Palestine, uključujući i vlastito stanovništvo unutar palestinskih teritorija. Još barem toliko puta je i izraelska politika, a naročito u proteklom desetljeću, itekako imala priliku da postigne trajni dogovor o dvije države. Više nego jasno je to da današnja politika obje strane konflikta trenutno vodi samo ka jednoj ideji – totalne kontrole nad čitavim područjem Izraela i Palestine. Ovakav odnos jedino obećava još stotinu godina mizerije i konflikta, na prostoru na kojem se trajni mir i prosperitet danas poistovjećuju i uslovljavaju samo sa etničkom čistoćom i dominacijom jednog nad drugim.